Prijavite se
Kolumnu piše
Dinka JURIČIĆ, urednica za cjeloživotno obrazovanje u Školskoj knjizi i motivacijska govornica... Uživa u učenju koje nikad nije bilo tako lako i tako izazovno kao danas. Internet koristi kao svoju osobnu golemu knjižnicu u kojoj joj je sve dostupno. Društvene su mreže njezina Agora. Sve što nauči dijeli dalje. Čvrsto vjeruje da se znanje množi dijeljenjem.
Neki super nadnaslov
Super kolumna
objavljeno: 20. siječnja 2020.

„Što pitanja postaju složenija i teža, to ljudi sve više žude za jednostavnim odgovorima, odgovorima u jednoj rečenici, odgovorima koji bez kolebanja upiru prst u krivce za sve naše patnje, odgovorima koji nam jamče da će, ako zatučemo i spalimo sve zlikovce, sva naša nevolja ispariti” – kaže Amos OZ u eseju Pozdrav fanaticima.

Pred kraj godine, kad smo svi umorni i tankih živaca, svima bi nam dobro došao neki krivac u kojeg bismo mogli uprijeti prstom i optužiti ga za sve ono što moramo gutati od svojih učenika: njihovo izazivanje, vrijeđanje i ponižavanje, neučenje, ometanje, bježanje s nastave, lažne ispričnice… Čudno je, ali istinito: postoji takav krivac! Ali taj krivac nije u trokutu učenik-roditelj-učitelj. U tom su trokutu samo – žrtve.

Kako da kaznim dijete koje bježi s nastave i ne shvaća ozbiljno svoje obveze kad nam klupe u Saboru zjape prazne jer su se zastupnici (ako su se uopće udostojili doći na posao) nekažnjeno razbježali po kavama i privatnim poslićima? Kako da kaznim dijete koje laže i smatra me budalom, kad nam oni koji su se dočepali vlasti i odlučivanja nekažnjeno lažu u lice i još nam se pritom smiju?

Nekažnjeno nas pljačkaju, pljuju u vrijednosti u koje se zaklinju, progone sposobne i bolje od sebe pa na njihova mjesta instaliraju podobne, sramote nas svojim ekshibicijskim performansima, pličinama, isključivostima, mrakovima…

Nisu naša djeca ni zločesta, ni lijena, ni neodgojena. Naša su djeca – zaražena. Bolesna od onoga što vide oko sebe. A njihova su ponašanja samo posljedica te zaraze:

  • jedni – oni najbolji – bruse svoja znanja i vještine zato da bi sutra mogli pobjeći u neke sređene Irske i Njemačke te ondje izgraditi karijeru i život kakav žele i zaslužuju
  • drugi su već pobjegli: digli ruke od učenja i stvarnosti pa zbrisali u virtualno. Ovisni o igricama i društvenim mrežama, pretvorili su se u vlastite avatare. Pa se kao avatari ponašaju i u stvarnome životu
  • treći srljaju u fanatizme. Daju si oduška bijesno mašući šakama, parolama, optužbama, navijanjem za ili navijanjem protiv. Dobrovoljni su zatočenici crno-bijelih svjetova, sekti jedne jedine prave istine i svojih konformizama – pokorno, bez promišljanja i primjedbi zatvorenih očiju marširaju u koloni slijedeći bubnjanje svoga karizmatičnog vođe.

Zvuči zastrašujuće kad se tako sažme, zar ne? Ne znaš koga ti je više žao: djece ili roditelja i učitelja koji pokušavaju pomoći kako znaju i umiju: neki ljutom travom na ljutu ranu, a neki čajem od kamilice.

Kako izliječiti bolesnu generaciju? S bolestima poput malarije, recept je bio relativno jednostavan: osušiš močvare, uništiš komarce i tako se riješiš uzroka zaraze, a onda liječiš zaražene. Danas je malo kompliciranije: močvara je postala nekako globalna, nemoguće ju je isušiti.

Ostaje nam, dakle, poraditi na imunosti: cijepljenjem protiv patogenog okruženja postaviti balvane na put zarazi. Ali čime cijepiti? Potragom za smislom. Upoznavanjem sebe. Učenjem životnih vještina. Učenjem životnih vrijednosti. Čitanjem. Kritičkim promišljanjem. Argumentiranim razgovorima. Empatijom.

Mnogi će od nas reći da smo i dosad bolesnu generaciju pokušavali liječiti cjepivom smisla, sustava vrijednosti, kritičkoga razmišljanja i empatije… pa nije uspjelo. Nije još, ali ne znači da neće. Neće samo ako odustanemo.